Nalazite se ovdje: Aktualno
Donacije

Aktualno

IRANDUSTAN tradicionalno organizira proslavu Noć Jalde (najduža noć u godini, početak zime). u s k o r o ! Noć Jalda (perzijski: Šab-e jalda) drevna je iranska svetkovina kojom se obilježava najduža i najtamnija noć u godini koja pada na prvi dan zime, 20. ili 21. prosinca. Naziv ove svetkovine potječe iz sirijačkog jezika u kojem Yaldā znači „rođenje“. Prema starim zaratustrijskim vjerovanjima, najduža noć u godini završava pobjedom svjetlosti nad mrakom i konačnim rođenjem Sunca. Njome nastupa zimski period u kojem dani postaju duži, a noći sve kraće. U Iranu se Jalda već stoljećima obilježava na poseban način, u krugu prijatelja i čitanjem stihova.
SHAHRZAD I *** Pred kraj života, Shahrzad je odlučila prestati hodati. Da može postojati kao centar svijeta, da joj riječi i ljudi mogu stići, više nikad ona nije stigla k njima. Jer centar mora biti zaboden, unutar svoje stabilnosti on promatra kaos svijeta. Shahrzad je imala problema s centrom za ravnotežu, pa je odlučila prestati hodati, u svojoj velikoj kući prestati hodati, pa je čak i kuća, nekako, svojim nepreglednim prostorom, hodala oko nje. No, i dalje je Shahrzad lakirala nokte u žarko crveno i usne pažljivo premazivala tamno-crvenim ružem. I smijala se luckasto, kao šiparica, a oči su joj bile dva duboka oluka unutar bujne kose. *** Shahrzad sam prvi put susrela u toj kući koja je u dvorištu imala plitak bazen s vodom u čijem je odrazu priroda samoj sebi djelovala bliskijom no u stvarnom svijetu. Kad sam je srela, bila je sama, u toj velikoj kući, u njihovom svijetu koji je on projektirao. Mirno, plitko jezero postavio je ondje kako bi im se duše mogle odmoriti. Izašli bi u dvorište, nakon što bi satima u interijeru promatrali predmete, nastojeći se nikad ne naviknuti na njih ili jedno na drugo. Jer njihova kuća nalazila se izvan grada, na rubu pustinje, tako da izvan nje nisu imali što promatrati, doli pijeska, Sunca i te vode. *** To je za mene bio Es-fa-haan, tako bi nekako Shahrzad izgovorila ime grada, kao da pjeva. Za mene je Es-fa-haan, bio unutarnji prostor jedne kuće u kojoj sam srela pjesnikinju. Nikada nisam bila vani, izvan te kuće ugledala sam tek sjene drveća u noći kako vode do prozora, i vidjela sam Sunce na upalom Shahrzadinom licu i drvenoj stolici koja kao da joj se prijepila za trup. Sve oko Shahrzad bilo je pokućstvo, mazno pokućstvo i mazni okviri fotografija po kojima sad kao da su bešumno klizile sijamske mačke i leopardi, svojim šapama, svojim smeđim mrljama. Jer čovjek s fotografija jednoga se dana razbolio, u toj velikoj kući, u njihovom svijetu koji je on projektirao. Prsti su mu postali slabi, tako da bi im ona tek jeku osjetila na koži iz daljine. Kuća je i dalje bila tako velika, a on kao da je svakim danom bio sve manji i manji, kao da ga je taj beskrajan prostor izveden samo za njih dvoje gutao ostavljajući nju samom među predmetima koje su voljeli promatrati. Shahrzad je često koristila riječ „Jahan“, svemir, sve je za nju bio „Jahan“, pa tako i ta kuća iz koje više nikada nije izašla. Bez njegova zagrljala počela se osjećati kao bez tijela, kao da je cijeli svijet postao slika, a i ona sama jedna od fotografija. Ničega se nije mogla dotaknuti, sve joj je izmicalo pod prstima. Ravnoteža joj je bila poljuljana. Gubila je tlo pod nogama. Ponekad joj se činilo da joj noge upadaju duboko u snijeg gumenih stepenica ili snijeg gumenog parketa, dok jednoga dana Shahrzad nije prestala hodati. Odlučila se osloniti na sve te predmete, stolove i stolice, koje su on i ona nekada zajedno promatrali, i početi pisati, stvoriti Jahan. II *** To je bio jedan od svemira. Prozor ekrana u dušu jedne pjesnikinje. Film od dvadeset i pet minuta. Cijeli ovaj tekst iznad zapravo nije tekst, već pokretna slika koja zauzima sredinu velikoga zida. Tek ono što slijedi su rečenice, tek puste rečenice s lijeve i desne strane pokretne slike. *** Pustinja od Teherana do Esfahana. Teheran, grad u kojem se ljudi upoznaju u dugim satima provedenim u prometu. Imali smo čak i termosicu s crnim čajem. pa smo pili na stražnjim sjedištima, okruženi metalnim, sparnim kutijama automobila. Po putu su vozači autobusa vikali Esfa-haan, Esfa-haan, kako bi ukrcali što više putnika. Cijela je cesta odjekivala Esfa-haan, Esfa-haan, cijelim putem kroz pustinju punu brežuljaka zelenih, ružičastih, plavičastih boja, brežuljaka koji kao da iz trusnog pijeska rađaju sami sebe u komadu, u kamenu boje cikle, boje šipka koji je u potocima tekao cijelim Teheranom. Esfa-haan, Esfa-haan odjekivalo je s otvorenih vrata autobusa, stapalo s glasom Shahrzad u vjetru, dok smo kroz pustinju prilazili bijelim kockama grada i maljavom zelenilu zabodenom u obale rijeke... Rijeke koja daje život. Rijeke usred pustinje, rijeke božanstva. Rijeke ondje gdje ne kiši..., no zadnjih godina u zimskim mjesecima počeli su isušivati rijeku, pa su ljudi Esfahana tužni. Ljudi Esfahana su svake godine sve tužniji, bremeniti su tugom koju je rijeka nekad nosila sobom, a sad je njezino tlo puno umirućih riba. Miris ribe, miris smrti dugo se širi gradom, jer rijeci treba dugo da postane pustinja. Njezina voda polagano nestaje, tlo je teško, kao u obratnoj bremenitosti. Rijeka se vraća u grad tek s proljećem, odlazi na krilima ptica, kao da je jedan od dugačkih zelenih listova... *** Shahrzad su u stolici jednom odnijeli do rijeke, u proljeće, dok je rijeka tekla pod mostovima. Njezin se balkon nalazio daleko od mostova, negdje na kraju grada, i nije mogla vidjeti rijeku s balkona, nego je ondje tek sunce žarilo njezino tamno čelo. Dok šećem glavnim trgom Esfahana kojim se također prostire voda i čije ime Naghshe Jahan znači slika svemira, širi mi se svemir u kojem je živjela Shahrzad. Plava džamija, u plavi sumrak, gdje se molitva mujezina stapa sa zvonkošću zvončića na konjskim vratovima i zvukom polaganog kaskanja. Na ovome mjestu, u ovome trenutku, Shahrzad postaje tek elastična točka grada. Njegov centar. Balans. Ravnoteža. Iako je više nema, Shahrzad piše. Piše o ribljim škrgama u suhoj utrobi rijeke i o visokim potpeticama što odzvanjaju mostovima preko rijeke u noći. Neva Lukić

Sponzori

Sponzori

Hrvatsko-iransko društvo

IRANDUSTAN

Reg broj: 21011903 OiB: 98988983526 info(at)hid-irandustan.hr Predsjednik: Ebtehaj Navaey predsjednik(at)hid-irandustan.hr Dopredsjednik: Ivona Denk dopredsjednik(at)hid-irandustan.hr Tajnik: Mohammad Fateh tajnik(at)hid-irandustan.hr Blagajnik: Motalleb Miri blagajnik(at)hid-irandustan.hr Webmaster: Hrvoje Kunovićwebmaster(at)hid-irandustan.hr

HIR-Irandustan © 2016 - . Sva prava pridržana.
Dizajn:Hrvoje Kunović