Detalji

Kategorija: O Iranu

Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Travanj 2016 09:22

Hitovi: 7394

Perzijska književnost

Perzijska književnost jedna je od najstarijih i postoji već dva i pol milenija, iako je dosta predislamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvaćaju i regije koje su izvan granica današnjeg Irana, uključujući današnji Irak, Kavkaz i Tursku, kao i regije Centralne Azije gdje je povijesno perzijski jezik bio, ili još uvijek jest, nacionalnim jezikom. Na primjer Rumi, jedan od najcjenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, pisao je na perzijskom jeziku. Rođen je u Balku (Afganistan) ili Vakštu (Tadžikistan), a živio u glavnom gradu Seldžuka Koniji, koji je danas dio Turske. Početkom 11. stoljeća, Gaznavidi su osvojili velike teritorije Centralne i Južne Azije i prihvatili su perzijski jezik kao dvorski. Stoga perzijska književnost broji i pisce iz djelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom, jer neki tu ubrajaju i djela rođenih Perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog. U isto vrijeme, nisu svu književnost pisanu na perzijskom pisali etnički perzijanci ili iranci. Posebice, turkijski, kavkaški, te indijski pjesnici i pisci također su koristili Perzijski jezik.

Neka preživjela djela na starom ili srednjem perzijskom potiču iz 650 godine pr. Kr. Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz razdoblja nakon islamizacije Irana, 600-te godine poslije Krista. Nakon što su Abasidi došli na vlast (oko 750. godine), perzijski je postao službeni jezik islamskog carstva, a samim tim i islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na perzijskom i na arapskom. Perzijski pjesnici poput Sadija, Hafiza, Rumija, Atara, Nezamija i Omar Hajama poznati su također i na Zapadu i imali su utjecaj na književnost mnogih zemalja.

Klasična perzijska književnost

Predislamska književnost

Samo par djela preživjelo je iz doba antičke Perzije zbog uništenja knjižnice u Perzepolisu tijekom Aleksandrovog rušilačkog pohoda. Većina njih su kraljevski spisi kraljevske dinastije Ahemenida, većinom Darija I. i njegovog sina Kserksa. Neka djela sasanidske geografije su preživjela u arapskim prijevodima. Mnogi Zoroastrijski zapisi uništeni su tijekom Islamskog osvajanja. Parti koji su prebjegli u Indiju sa sobom su ipak ponijeli neke knjige Zoroastrijskog kanona, uključujući neke Aveste.

Niti jedan tekst posvećen literarnoj kritici nije preživio iz predislamske Perzije. Ali postoji par Pahlavijevih eseja poput Bab-e edteda’I-je (Kalile va Demne) i Ajin-e name nebeštan (Principi pisanja knjige) koji se smatraju literarnom kritikom. Neki istraživači su zaključili da su u predislamskoj Perziji postojala djela o elokvenciji, kao što je Karvand. Takve knjige nisu preživjele. Postoje i indikacije da je perzijska elita bila upoznata sa grčkom retorikom i književnom kritikom.

Srednjovjekovna perzijska književnost

Iako je za vrijeme abasidskih kalifa ova književnost bila u sjeni arapske, vrlo brzo je perzijski postao jezik književnosti Srednje i Zapadne Azije. Ponovno rođenje jezika u novoj formi često se pripisuje Firduziju, Unsuriju, Dakikiju, Rudakiju i njihovoj generaciji, jer su oni koristili predislamski nacionalizam kao kanal za oživljavanje jezika i običaja drevnog Irana.

Konkretno, kaže sam Firdusi u svojoj Šahnami:

" U trideset godina, izdržao sam puno boli i razdora,
Probudio sam Ajam* ovim Perzijskim [jezikom]."

*Ajam je arapska riječ koja ima dva značenja „ne-Arap“ i „Perzijanac“

Poezija

Tako jaka je perzijska sklonost rimovanja svakodnevnih izraza da možete susresti poeziju u gotovo svakom klasičnom djelu, bilo iz Perzijske književnosti, znanosti ili metafizike. Ukratko, sposobnost da mogu pisati u obliku stiha bio je preduvjet za bilo kojeg znanstvenika. Na primjer, gotovo polovica Ibn Sininih (Avicena) medicinskih tekstova je u stihu.

Radovi ranog doba perzijske poezije karakterizirani su jakom dvorskom zaštitom, pretjerivanju u hvalospjevima i onim što je poznato kao "uzvišenim stilom". Tradicija kraljevskog pokroviteljstva možda je započela u Sasanidsko doba i prenosi se kroz Abasidske i Samanidske dvore u sve glavne iranske dinastije. Najpoznatija korištena forma hvalospjeva su kaside, a vjerojatno najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajam („Rubaije“).

Po jednoj dinastiji, Horasani, se razvio i Horasani stil koji se isticao uzvišenim tonom i dikcijom te svojim književnim jezikom. Glavni predstavnici ove lirike su Asdžadi, Faruki Sistani, Unsuri i Manučeri. Majstori hvalospjeva poput Rudakija poznati su po svojoj ljubavi prema prirodi, njihov stih obiluje dočaravajućim opisima.

U 13. stoljeću najpoznatija postaje forma pjesama poznata kao gazel i tada se javlja mistična sufijska poezija. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Ali predmet lirike nije bila žena, nego mladići poput robova, vojnika ili šegrta, što je vjerojatno islamska tendencija odvraćanja misli od tuđih žena prema čistoj ljubavi prijatelja ili junaka. Najznačajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.

U 15. stoljeću indijski stil prevladava u poeziji, a glavni predstavnik je Amir Hosrov Dehlavi.

Eseji

Najpoznatiji eseji ovog vremena su Nizami Aruzi Samarkandijev „Čahar Magaleh“ kao i Zahiridin Nasr Muhamad Aufijev anegdotski kompendij Džavami ul-Hikajat. Šams al-Moali Abol-Hasan Gabus ibn Vušmgirovo poznato djelo, Kabus nama (Ogledalo za princeze), vrlo je cijenjena beletristrika perzijske književnosti. Isto tako visoko cijenjena je Sijasatnama Nizam al-Mulka, poznatog perzijskog vezira. Kelileh va Demneh, prijevod indijskih narodnih priča, također se može spomenuti u ovoj kategoriji.

Pripovjetka

Tisuću i jedna noć je zbirka pripovjedaka o Šeherezadi koja u nadi da će odgoditi svoju smrt priča zanimljive priče caru Šahrijahu. Mnoge od ovih priča su se razvile dalje i postale popularne, kao recimo Aladin ili Sindbad Moreplovac. Smatra se da su ove pripovjetke ustvari dio stare perzijske usmene književnosti koje su u 8. stoljeću sakupljene u jednu knjigu, a najvjerojatnije je u 9. stoljeću, zbog njihovog povezivanja, ubačena okvirna priča o Šeherezadi.

Rječnici

Postoji oko 200 leksikografskih djela od kojih najraniji potječu još i iz doba oko 6. stoljeća. Među njima 1645. napisan je perzijsko-latinski rječnik. U Oxfordovom izdanju je 1770. godine izašao perzijsko-engleski rječnik, a perzijsko-ruski se pojavio 1869. godine.

Suvremena perzijska književnost

Povijesne prekretnice

Snažna promjena nastupila je u 19. stoljeću na polju perzijske književnosti u Iranu. Početak ove promjene označio je događaj sredinom istog stoljeća, optužba premijera države Amir Kabira da pjesnik laže u svojoj kasidi da bi uveličao kralja. Ovo je bio samo izraz sveopćeg mišljenja velikih pisaca da perzijska književnost treba promjenu i novu vezu sa društvenim prilikama u zemlji.

Početkom 20. stoljeća novi načini razmišljanja i filozofski pogledi koji su se naravno odrazili i na književnost doveli su do revolucije u razdoblju od 1906. do 1911. Sada je književnost imala za cilj opisati svijet realistično, onakvim kakav on i jest. Ali Akbar Dehkoda i Abolkasem Aref su glavni predstavnici ovog razdoblja koji su u poeziju unijeli nove sadržaje i nove forme. Neki kritičari smatraju da je ovaj trend imao za rezultat da se pisci osjećaju kao vođe društva koji su na ovaj način iskušavali mogućnosti i granice društvenih promjena. U ovom razdoblju dolazi i do usvajanja europskih i zapadnjačkih književnih trendova, koji su naravno bili prilagođeni potrebama iranske kulture i društva.

Za najmodernijeg pisca ovog doba smatra se Sadeg Hedajat, koji je pisao između dva svjetska rata, i pružio sekularnu kritiku iranskog društva.

Kratka priča

Povijesno gledano, kratka priča pisana na perzijskom je prošla kroz tri faze: formativno razdoblje, razdoblje razvoja i razdoblje različitosti. Glavna karakteristika i posebnost poslijeratne perzijske proze u sve tri faze njenog razvoja je posvećenost stilu i tehnici pisanja. Kada je stil u pitanju postoje dva pravca: slijeđenje svakodnevnog neknjiževnog govora ili lirski tonalitet u prozi.

Formativno razdoblje

Muhamed Ali Džamalzade se smatra prvim modernim piscem na perzijskom području. Njegove priče su više orijentirane prema toku radnje nego prema raspoloženju i razvijanju likova. Za razliku od njega, Sadeg Hedajat je pisac koji je zapravo donio fundamentalne promjene i uveo modernizam u prozu. Njegove priče su pisane jednostavnim i pomalo lucidnim jezikom, i uključuju razne poglede poput realizma, naturalizma i nadrealističke fantazije, zahvaljujući čemu su se razvili novi modeli u ovoj književnoj vrsti. Eksperimentirao je i sa kronologijom toka radnje i sa nelinearnom fabulom. Fokus njegovih djela bila je psihološka kompleksnost i ranjivost pojedinca. Tematski, najveći utjecaj je imao Bozorg Alavi, koji je slikao ideološki motivirane likove u borbi protiv socijalne nepravde. Sadeg Čubak po ugledu na Williama Faulknera i Ernesta Hemingwaya za svoje likove uzima marginalne članove društva poput uzgajivača golubova, prostitutki ili ovisnika o opijumu. Na ovaj način on čitatelje suočava sa događajima kojim su i sami bili svjedoci u svakodnevnom životu, ali su odbili razmišljati o njima.

Razdoblje razvoja

Ovo razdoblje traje od pobuna 1953. do revolucije 1979., obje godine su označile prekretnicu u političkom smislu.

Džalal Al-e Ahmad je pisac koji je pisao i u prvom i u drugom razdoblju razvoja perzijske kratke priče. U njegovim pričama se osjeti i povezanost s piscima koloniziranih zemalja. Sve njegove priče odražavaju i njegova politička uvjerenja.

Simin Danešvar je prva značajnija ženska moderna spisateljica. Najpoznatija je po svom romanu Savusun, ali i njene priče su vrijedne spomena, jer obrađuju socijalnu isključenost perzijske žene iz društva, ali i komentiraju politička događanja iz ženskog ugla.

Hušang Golširi i Asgar Elahi koristili su dvije glavne tehnike zapadnjačkog modernizma: lavinu misli i unutrašnji monolog. U svom eksperimentiranju s novim tehnikama pisanja Golširi koristi lavinu misli da bi objasnio i na drugi način prikazao već odavno poznate teorije ili događaje.

Razdoblje različitosti

U razdoblju nakon revolucije 1979. svu perzijsku književnost karakterizira dinamično eksperimentiranje s tehnikama naracije, načinom prezentacije fabule, strukturom i izboru slika. Isto kao i ostala moderna književnost, i perzijska iskazuje nesigurnost i sumnje, napetost, paradoks i dileme. Ona govori o početku ali ne i o kraju. Iako postoji već skoro stotinu godina moderna perzijska književnost je još uvijek podložna europskim utjecajima, počevši od "lavine misli" pa do magičnog realizma kojeg je popularizirao Gabriel García Márquez. S druge strane, perzijska proza služi svome narodu kao svjedok teških vremena, ali i kao pokretač promijene.

Moderna perzijska poezija

Nima Jušidž smatra se osnivačem moderne perzijske poezije. Uveo je značajan broj novih tehnika i formi koje su izdvajale novi način pisanja od starog. Ponudio je i drugačiji pristup klasičnoj poeziji. Njegovo umijeće nije bilo otklanjanje ustaljenog stiha i rime nego se fokusirao na šire strukture koje su bazirane na suvremenom shvaćanju ljudske i društvene egzistencije. Cilj reforme bio je posvetiti poeziju njenom prirodnom identitetu ali pri tome postići i modernu disciplinu lingvističkog izraza. Nima je istovremeno i odbijao mnoge aspekte klasične poezije i zadržao nešto od stare estetike. Međutim najznačajniji njegov doprinos je uvjerenje koje prevladava u čitavoj modernoj eri, da tradicionalni načini pisanja mogu biti reformirani.

Ahmad Šamlu se još brže kretao u tom pravcu i uveo inovativna iskustva u modernu perzijsku poeziju. Njegova pjesma pod nazivom Sepid (Bijela pjesma) izbjegava pravila Nimove škole i uvodi slobodniju strukturu. Ovime je omogućena veća sloboda povezivanja pjesnika sa svojim emocionalnim korijenima. Do tada se pjesnička vizija mogla izraziti samo općim pojmovima i bila je ograničena formom poetskog izraza. Iako je i Nima napravio prekretnicu po kojoj je bilo moguće prekoračiti ova ograničenja, poezija Sepida ide i dalje izbjegavajući i ograničenja u ritmu. Šamlu je otkrio i unutrašnje karakteristike poezije, prepoznao je i ulogu proze i skrivene muzike jezika. Struktura poezije Sepida je prozaična ali ipak ne gubi svoju poetsku distinkciju.

Pjesnikinja Simin Behbahani je Nimin stil prilagodila formi gazel, i tako doprinijela povijesnom razvoju ove klasične perzijske forme. Tradicionalnim vrijednostima dodala je svakodnevne događaje i razgovore te teatralne teme. Eksperimentirala je s tradicionalnim formama perzijske poezije.

Mehdi Ahavan Sales je prvi koji je na perzijskom pisao slobodnim stihom. Kritičari ga smatraju jednim od najboljih suvremenih perzijskih pisaca. Njegova ambicija je bila uvesti novi način pisanja u perzijsku poeziju.

Forug Farohzad je pjesnikinja značajna po tri stvari. Prvo po tome što je među prvima prihvatila novi, Nimijev način pisanja, onda po tome što je prva žena koja je slikovito izložila privatnu seksualnost iz ženskog pogleda na svijet. I treće, što je svoju književnu ulogu prenijela i eksperimentirala sa glumom, slikanjem i snimanjem dokumentarnih filmova.

• Prethodno
• Sljedeće