Nalazite se ovdje: O Iranu Kultura Umjetnost Književnost O Iranu
Donacije

Lončarstvo

Loncarstvo1Ovaj zanat od posebne je važnosti među arheolozima, jer nas vrlo mali komadići očigledno bezvrijedne lončarije dovode do razumijevanja i daju nam sliku vremena i života ljudi tog vremena. Umjetnost glinenih artefakata u Iranu živjela je od rođenja civilizacije do sadašnjih dana i prošla je mnoge promjene. Prema profesoru Ghirshmanu, prije deset tisuća godina, Bahtijari planine, na zapadu Irana, bile su naseljene lovcima koji su također izrađivali keramiku. Teorija koju zagovara većina arheologa uzimajući u obzir Iran je da je podrijetlo keramike vrijedno pažnje. Prema profesoru Popeu u "Pregledu iranske umjetnosti", novije dobiveni dokazi snažno podupiru i dokazuju teoriju iz posljednjih godina da je agrikultura i možda povezani zanati, osobito lončarstvo i tkanje, nastala na iranskom platou.

Loncarstvo2Sa razvojem lončarskih tehnika u starinskim naseljima, rani naseljenici ubrzo su shvatili različite načine korištenja keramike za svoje potrebe. Glina je najznačajniji trag koji je ostao od tih ranih zajednica. Različite faze civilizacije na iranskom platou posebno su bile označene i nazvane prema specifičnim karakteristikama tih komadića keramike: sjeverna civilizacija prema sivoj keramici, zapadna prema kožnatoj keramici i elamitska civilizacija po keramici s uzorkom. U početku, je unutarnja površina posuda bila ukrašavana, a kasnije je počelo ukrašavanje vanjske površine keramike s uzorkom. Te posude uglavnom uključuju zdjele, ritone, krigle i posude koje nalikuju životinjskim figurama. Pronalazak lončarskog kola u 4. mileniju pr. Kr. u Iranu bio je golemi napredak u tom zanatu. Iskopani artefakti iz Sialka i naselja južno od Suze, Čogamiš i Teli Bakun u Perzepolisu izrađeni su na lončarskom kolu. U međuvremenu razvoj se također dogodio i u dizajnu i uzorcima: u početku posude su ukrašene geometrijskim dizajnom dok su ih kasnije zamijenili životinjski motivi. Slijedeće, umjetnici su ustanovili da su posude odlične za izražavanje njihovih uvjerenja, okoline i načina života, ukrašavali su ih sa religijskim, etičkim i umjetničkim motivima. Naši pronalasci na brdu Sialk, brdu Hesar, brdu Gijan, Nahavandu i ostalim arhaičnim brdima pokazuju da od 5 milenija pr. Kr. stanovnici tog područja izrađuju dekorativnu keramiku. Umjetnici pretpovjesne iranske keramike bojali su posude kao da čitaju poeziju. Umjetnik–lončar, koristeći jednostavne vizualne elemente, prikazuje predmete, životinje i ljude. Na primjer, usporedne valovite linije unutar kruga i ovala predstavljaju vodu, trokut planinu, a kvadrat podijeljen okomitim i vodoravnim linijama uokviren valovitim linijama vjerojatno predstavlja polje. Životinje oslikavane na posudama uključuju najčešće koze, ovnove, jelene, krave, ptice, itsl. Za razliku od pećinskih slikarija, međutim, ovdje nije važno realistično predstavljanje životinja i umjetnik koristi preuveličavanje i apstrakciju. To je zbog toga što je ovdje važan dekorativni aspekt oslikavanja. Lončar namjerno mijenja prirodni oblik sa apstraktnim kako bi dosegao dekorativnu svrhu.

Tijelo keramike, u ovom razdoblju, postaje fino i svijetlo. Ovaj stadij je manje–više postignut u svim arhaičnim naseljima. Ovo, možemo raspravljati, u najvećoj mjeri ovisi o stupnju civilizacije. Na primjer, gruba keramika debelih stijenki pripada vremenu kada su kuće građene od glinenih zidova, dok fina keramika tankih stijenki dolazi uz opeku od blata ili ciglenih kuća.

Loncarstvo3Postoje neke posude od terakote uz ahemenidske nalaze koje su potpuno modelirane na zlatne kipove, najčešće lavove ili su bile izrađene samo od terakote, no najčešće se radi o bogato ukrašenim posudama izrađenim od plemenitih kovina poput zlata ili srebra. Takva keramika zove se Riton. Riton je drevna posuda za čuvanje tekućina namjenjenih za piće. Prvotni ritoni datiraju iz antičkog Perzijskog Carstva, a njihova upotreba se u 5. stoljeću pr. Kr. proširila i na Grčku, gdje su umjetnici kopirali i oponašali perzijske rukotvorine.

Partsko doba pokazuje pad u proizvodnji keramike, jer su zlatne i srebrne posude privlačile više pažnje. Karakteristike keramike tog razdoblja korištenje je glazure. Boje variraju od svijetlo zelene do nebesko modre. Predmeti ostali iz tog razdoblja uključuju kace za skladištenje hrane, lijesove od terakote sa ljudskim motivima, posude nalik vazama i glazirane boce.

U Sasanidsko doba, iako su umjetnost, zanati i arhitektura procvjetali, lončarija nije mnogo napredovala. Možda su neki jednostavni uzorci na posudama od terakote kasnije korišteni kao model za posude barbizon uzorka u islamskom razdoblju.

Postojalo je nekoliko škola i tehnika lončarstva. Od škola spomenimo snažnu horasansku školu iz kasnijeg razdoblja 9. stoljeća i centralne škole 12-tog i 13-tog stoljeća, a od tehnika Amol, Garus, Ag Kand, Soltan-Abad, Kubači, Mina (sedam boja) i Zarinfam (zlatna nijansa).

Lončarstvo danas

Loncarstvo4Mand u Gonbadu, Laledžin u pokrajini Hamadan, Mejbod u pokrajini Jazd, u pokrajini Isfahan, Zonuz u pokrajini Istočni Azarbajdžan, Kalpurgan u pokrajini Sistan i Beludžistan, Džujbar u pokrajini Mazandaran i Siahkal u pokrajini Gilan, čine, danas, neke od glavnih proizvodnih centara ručno izrađene keramike u Iranu.

Arabeske, cvjetni uzorci, flora, fauna, i kataj dizajn obojani i urezani natpisi u Tult, Našk i Kufi skriptama, uz primjenu polikromatskih, bijelih, emajliranih, tirkiznih i ružičastih glazura, kao i podglazura i nadglazura, donijela su veliku slavu iranskoj keramici u svijetu.

Perzijska književnost

Perzijska književnost jedna je od najstarijih i postoji već dva i pol milenija, iako je dosta predislamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvaćaju i regije koje su izvan granica današnjeg Irana, uključujući današnji Irak, Kavkaz i Tursku, kao i regije Centralne Azije gdje je povijesno perzijski jezik bio, ili još uvijek jest, nacionalnim jezikom. Na primjer Rumi, jedan od najcjenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, pisao je na perzijskom jeziku. Rođen je u Balku (Afganistan) ili Vakštu (Tadžikistan), a živio u glavnom gradu Seldžuka Koniji, koji je danas dio Turske. Početkom 11. stoljeća, Gaznavidi su osvojili velike teritorije Centralne i Južne Azije i prihvatili su perzijski jezik kao dvorski. Stoga perzijska književnost broji i pisce iz djelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom, jer neki tu ubrajaju i djela rođenih Perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog. U isto vrijeme, nisu svu književnost pisanu na perzijskom pisali etnički perzijanci ili iranci. Posebice, turkijski, kavkaški, te indijski pjesnici i pisci također su koristili Perzijski jezik.

Neka preživjela djela na starom ili srednjem perzijskom potiču iz 650 godine pr. Kr. Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz razdoblja nakon islamizacije Irana, 600-te godine poslije Krista. Nakon što su Abasidi došli na vlast (oko 750. godine), perzijski je postao službeni jezik islamskog carstva, a samim tim i islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na perzijskom i na arapskom. Perzijski pjesnici poput Sadija, Hafiza, Rumija, Atara, Nezamija i Omar Hajama poznati su također i na Zapadu i imali su utjecaj na književnost mnogih zemalja.

Klasična perzijska književnost

Predislamska književnost

Samo par djela preživjelo je iz doba antičke Perzije zbog uništenja knjižnice u Perzepolisu tijekom Aleksandrovog rušilačkog pohoda. Većina njih su kraljevski spisi kraljevske dinastije Ahemenida, većinom Darija I. i njegovog sina Kserksa. Neka djela sasanidske geografije su preživjela u arapskim prijevodima. Mnogi Zoroastrijski zapisi uništeni su tijekom Islamskog osvajanja. Parti koji su prebjegli u Indiju sa sobom su ipak ponijeli neke knjige Zoroastrijskog kanona, uključujući neke Aveste.

Niti jedan tekst posvećen literarnoj kritici nije preživio iz predislamske Perzije. Ali postoji par Pahlavijevih eseja poput Bab-e edteda’I-je (Kalile va Demne) i Ajin-e name nebeštan (Principi pisanja knjige) koji se smatraju literarnom kritikom. Neki istraživači su zaključili da su u predislamskoj Perziji postojala djela o elokvenciji, kao što je Karvand. Takve knjige nisu preživjele. Postoje i indikacije da je perzijska elita bila upoznata sa grčkom retorikom i književnom kritikom.

Srednjovjekovna perzijska književnost

Iako je za vrijeme abasidskih kalifa ova književnost bila u sjeni arapske, vrlo brzo je perzijski postao jezik književnosti Srednje i Zapadne Azije. Ponovno rođenje jezika u novoj formi često se pripisuje Firduziju, Unsuriju, Dakikiju, Rudakiju i njihovoj generaciji, jer su oni koristili predislamski nacionalizam kao kanal za oživljavanje jezika i običaja drevnog Irana.

Konkretno, kaže sam Firdusi u svojoj Šahnami:

" U trideset godina, izdržao sam puno boli i razdora,
Probudio sam Ajam* ovim Perzijskim [jezikom]."

*Ajam je arapska riječ koja ima dva značenja „ne-Arap“ i „Perzijanac“

Poezija

Tako jaka je perzijska sklonost rimovanja svakodnevnih izraza da možete susresti poeziju u gotovo svakom klasičnom djelu, bilo iz Perzijske književnosti, znanosti ili metafizike. Ukratko, sposobnost da mogu pisati u obliku stiha bio je preduvjet za bilo kojeg znanstvenika. Na primjer, gotovo polovica Ibn Sininih (Avicena) medicinskih tekstova je u stihu.

Radovi ranog doba perzijske poezije karakterizirani su jakom dvorskom zaštitom, pretjerivanju u hvalospjevima i onim što je poznato kao "uzvišenim stilom". Tradicija kraljevskog pokroviteljstva možda je započela u Sasanidsko doba i prenosi se kroz Abasidske i Samanidske dvore u sve glavne iranske dinastije. Najpoznatija korištena forma hvalospjeva su kaside, a vjerojatno najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajam („Rubaije“).

Po jednoj dinastiji, Horasani, se razvio i Horasani stil koji se isticao uzvišenim tonom i dikcijom te svojim književnim jezikom. Glavni predstavnici ove lirike su Asdžadi, Faruki Sistani, Unsuri i Manučeri. Majstori hvalospjeva poput Rudakija poznati su po svojoj ljubavi prema prirodi, njihov stih obiluje dočaravajućim opisima.

U 13. stoljeću najpoznatija postaje forma pjesama poznata kao gazel i tada se javlja mistična sufijska poezija. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Ali predmet lirike nije bila žena, nego mladići poput robova, vojnika ili šegrta, što je vjerojatno islamska tendencija odvraćanja misli od tuđih žena prema čistoj ljubavi prijatelja ili junaka. Najznačajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.

U 15. stoljeću indijski stil prevladava u poeziji, a glavni predstavnik je Amir Hosrov Dehlavi.

Eseji

Najpoznatiji eseji ovog vremena su Nizami Aruzi Samarkandijev „Čahar Magaleh“ kao i Zahiridin Nasr Muhamad Aufijev anegdotski kompendij Džavami ul-Hikajat. Šams al-Moali Abol-Hasan Gabus ibn Vušmgirovo poznato djelo, Kabus nama (Ogledalo za princeze), vrlo je cijenjena beletristrika perzijske književnosti. Isto tako visoko cijenjena je Sijasatnama Nizam al-Mulka, poznatog perzijskog vezira. Kelileh va Demneh, prijevod indijskih narodnih priča, također se može spomenuti u ovoj kategoriji.

Pripovjetka

Tisuću i jedna noć je zbirka pripovjedaka o Šeherezadi koja u nadi da će odgoditi svoju smrt priča zanimljive priče caru Šahrijahu. Mnoge od ovih priča su se razvile dalje i postale popularne, kao recimo Aladin ili Sindbad Moreplovac. Smatra se da su ove pripovjetke ustvari dio stare perzijske usmene književnosti koje su u 8. stoljeću sakupljene u jednu knjigu, a najvjerojatnije je u 9. stoljeću, zbog njihovog povezivanja, ubačena okvirna priča o Šeherezadi.

Rječnici

Postoji oko 200 leksikografskih djela od kojih najraniji potječu još i iz doba oko 6. stoljeća. Među njima 1645. napisan je perzijsko-latinski rječnik. U Oxfordovom izdanju je 1770. godine izašao perzijsko-engleski rječnik, a perzijsko-ruski se pojavio 1869. godine.

Suvremena perzijska književnost

Povijesne prekretnice

Snažna promjena nastupila je u 19. stoljeću na polju perzijske književnosti u Iranu. Početak ove promjene označio je događaj sredinom istog stoljeća, optužba premijera države Amir Kabira da pjesnik laže u svojoj kasidi da bi uveličao kralja. Ovo je bio samo izraz sveopćeg mišljenja velikih pisaca da perzijska književnost treba promjenu i novu vezu sa društvenim prilikama u zemlji.

Početkom 20. stoljeća novi načini razmišljanja i filozofski pogledi koji su se naravno odrazili i na književnost doveli su do revolucije u razdoblju od 1906. do 1911. Sada je književnost imala za cilj opisati svijet realistično, onakvim kakav on i jest. Ali Akbar Dehkoda i Abolkasem Aref su glavni predstavnici ovog razdoblja koji su u poeziju unijeli nove sadržaje i nove forme. Neki kritičari smatraju da je ovaj trend imao za rezultat da se pisci osjećaju kao vođe društva koji su na ovaj način iskušavali mogućnosti i granice društvenih promjena. U ovom razdoblju dolazi i do usvajanja europskih i zapadnjačkih književnih trendova, koji su naravno bili prilagođeni potrebama iranske kulture i društva.

Za najmodernijeg pisca ovog doba smatra se Sadeg Hedajat, koji je pisao između dva svjetska rata, i pružio sekularnu kritiku iranskog društva.

Kratka priča

Povijesno gledano, kratka priča pisana na perzijskom je prošla kroz tri faze: formativno razdoblje, razdoblje razvoja i razdoblje različitosti. Glavna karakteristika i posebnost poslijeratne perzijske proze u sve tri faze njenog razvoja je posvećenost stilu i tehnici pisanja. Kada je stil u pitanju postoje dva pravca: slijeđenje svakodnevnog neknjiževnog govora ili lirski tonalitet u prozi.

Formativno razdoblje

Muhamed Ali Džamalzade se smatra prvim modernim piscem na perzijskom području. Njegove priče su više orijentirane prema toku radnje nego prema raspoloženju i razvijanju likova. Za razliku od njega, Sadeg Hedajat je pisac koji je zapravo donio fundamentalne promjene i uveo modernizam u prozu. Njegove priče su pisane jednostavnim i pomalo lucidnim jezikom, i uključuju razne poglede poput realizma, naturalizma i nadrealističke fantazije, zahvaljujući čemu su se razvili novi modeli u ovoj književnoj vrsti. Eksperimentirao je i sa kronologijom toka radnje i sa nelinearnom fabulom. Fokus njegovih djela bila je psihološka kompleksnost i ranjivost pojedinca. Tematski, najveći utjecaj je imao Bozorg Alavi, koji je slikao ideološki motivirane likove u borbi protiv socijalne nepravde. Sadeg Čubak po ugledu na Williama Faulknera i Ernesta Hemingwaya za svoje likove uzima marginalne članove društva poput uzgajivača golubova, prostitutki ili ovisnika o opijumu. Na ovaj način on čitatelje suočava sa događajima kojim su i sami bili svjedoci u svakodnevnom životu, ali su odbili razmišljati o njima.

Razdoblje razvoja

Ovo razdoblje traje od pobuna 1953. do revolucije 1979., obje godine su označile prekretnicu u političkom smislu.

Džalal Al-e Ahmad je pisac koji je pisao i u prvom i u drugom razdoblju razvoja perzijske kratke priče. U njegovim pričama se osjeti i povezanost s piscima koloniziranih zemalja. Sve njegove priče odražavaju i njegova politička uvjerenja.

Simin Danešvar je prva značajnija ženska moderna spisateljica. Najpoznatija je po svom romanu Savusun, ali i njene priče su vrijedne spomena, jer obrađuju socijalnu isključenost perzijske žene iz društva, ali i komentiraju politička događanja iz ženskog ugla.

Hušang Golširi i Asgar Elahi koristili su dvije glavne tehnike zapadnjačkog modernizma: lavinu misli i unutrašnji monolog. U svom eksperimentiranju s novim tehnikama pisanja Golširi koristi lavinu misli da bi objasnio i na drugi način prikazao već odavno poznate teorije ili događaje.

Razdoblje različitosti

U razdoblju nakon revolucije 1979. svu perzijsku književnost karakterizira dinamično eksperimentiranje s tehnikama naracije, načinom prezentacije fabule, strukturom i izboru slika. Isto kao i ostala moderna književnost, i perzijska iskazuje nesigurnost i sumnje, napetost, paradoks i dileme. Ona govori o početku ali ne i o kraju. Iako postoji već skoro stotinu godina moderna perzijska književnost je još uvijek podložna europskim utjecajima, počevši od "lavine misli" pa do magičnog realizma kojeg je popularizirao Gabriel García Márquez. S druge strane, perzijska proza služi svome narodu kao svjedok teških vremena, ali i kao pokretač promijene.

Moderna perzijska poezija

Nima Jušidž smatra se osnivačem moderne perzijske poezije. Uveo je značajan broj novih tehnika i formi koje su izdvajale novi način pisanja od starog. Ponudio je i drugačiji pristup klasičnoj poeziji. Njegovo umijeće nije bilo otklanjanje ustaljenog stiha i rime nego se fokusirao na šire strukture koje su bazirane na suvremenom shvaćanju ljudske i društvene egzistencije. Cilj reforme bio je posvetiti poeziju njenom prirodnom identitetu ali pri tome postići i modernu disciplinu lingvističkog izraza. Nima je istovremeno i odbijao mnoge aspekte klasične poezije i zadržao nešto od stare estetike. Međutim najznačajniji njegov doprinos je uvjerenje koje prevladava u čitavoj modernoj eri, da tradicionalni načini pisanja mogu biti reformirani.

Ahmad Šamlu se još brže kretao u tom pravcu i uveo inovativna iskustva u modernu perzijsku poeziju. Njegova pjesma pod nazivom Sepid (Bijela pjesma) izbjegava pravila Nimove škole i uvodi slobodniju strukturu. Ovime je omogućena veća sloboda povezivanja pjesnika sa svojim emocionalnim korijenima. Do tada se pjesnička vizija mogla izraziti samo općim pojmovima i bila je ograničena formom poetskog izraza. Iako je i Nima napravio prekretnicu po kojoj je bilo moguće prekoračiti ova ograničenja, poezija Sepida ide i dalje izbjegavajući i ograničenja u ritmu. Šamlu je otkrio i unutrašnje karakteristike poezije, prepoznao je i ulogu proze i skrivene muzike jezika. Struktura poezije Sepida je prozaična ali ipak ne gubi svoju poetsku distinkciju.

Pjesnikinja Simin Behbahani je Nimin stil prilagodila formi gazel, i tako doprinijela povijesnom razvoju ove klasične perzijske forme. Tradicionalnim vrijednostima dodala je svakodnevne događaje i razgovore te teatralne teme. Eksperimentirala je s tradicionalnim formama perzijske poezije.

Mehdi Ahavan Sales je prvi koji je na perzijskom pisao slobodnim stihom. Kritičari ga smatraju jednim od najboljih suvremenih perzijskih pisaca. Njegova ambicija je bila uvesti novi način pisanja u perzijsku poeziju.

Forug Farohzad je pjesnikinja značajna po tri stvari. Prvo po tome što je među prvima prihvatila novi, Nimijev način pisanja, onda po tome što je prva žena koja je slikovito izložila privatnu seksualnost iz ženskog pogleda na svijet. I treće, što je svoju književnu ulogu prenijela i eksperimentirala sa glumom, slikanjem i snimanjem dokumentarnih filmova.

Kultura

Kirov cilindarIranska kultura jedna je od najstarijih na Bliskom Istoku i dugo je vremena bila dominantna kultura na tom prostoru i prostoru središnje Azije. Iran je direktno utjecao na mnoge druge kulture i narode od Italije, Grčke i Makedonije na zapadu, Rusije na sjeveru, Arapskog poluotoka na jugu, te Južne i Istočne Azije na istoku. Perzijski jezik je smatran jezikom intelektualaca te su gotovo svi filozofski, znanstveni i književni radovi u islamskim carstvima pisani su pahlavijem, te nakon toga prevedeni na arapski jezik. Perzijski ili farsi, jedan je od najstarijih svjetskih jezika i danas u uporabi, a poznato je da ima jednu od najsnažnijih književnih tradicija. Dva i pol milenija inspirativne književnosti, tisuće pjesnika i pisaca, veličanstvena i impresivna arhitektura, živi običaji koji sežu do zoroastrijskog doba prije više od tri tisuće godina, te druge jednistvene nacionalne karakteristike mogu se usporediti sa tek nekoliko zemalja.

Iransku kulturu karakterizira mnoštvo običaja i tradicija od kojih su mnoge baza zapadnih proslava. Među ceremonijama koje se još uvijek održavaju su Nouruz, Čaharšanbe Suri, Sizdah Bedar, Jalda noć, Haft Sin... Sjedenje oko Haft Sina i recitiranje Hafiza, posjećivanje obitelji i prijatelja tijekom slavlja Nouruza, proslava noći Čaharšanbe Suri i preskakivanje krijesa u nadi da će se tako riješiti bolesti i nesreće, provođenje Sizdah Bedara, 13-estog dana od Nove godine u prirodi, stari su i zanimljivi običaji koji dolaze iz Ahemenidskog Carstva.

Vrlo važna karakteristika kulture je i perzijska uljudnost tarof koja nalaže poštovanje prema starijima i prema ženama, upotrebu pristojnog jezika i široku gostoljubivost prema strancima.

Umjetnost

Iran ima jednu od najbogatijih umjetničkih baština u svjetskoj povijesti, a obuhvaća brojne discipline, uključujući arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, tkanje, lončarstvo, kaligrafiju, obradu metala i kamenoklesarstvo.

Iranska umjetnost prošla je kroz brojne faze. Jedinstvena estetika Irana vidljiva je od Ahemenidskih reljefa Persepolisa do mozaika Bišapura. Islamska era donijela je drastične promjene u stilovima i umjetničkoj praksi. Svaka dinastija imala je vlastite posebne fokuse. Kadžarsko doba bilo je posljednji stadij klasične perzijske umjetnosti, prije nego što je uvezen modernizam i prožet u elemente tradicionalne škole estetike.

Povijest umjetnosti

Rana keramika

Rana keramikaDokaz civilizacije oslikane-keramike oko Suze datira iz doba 5000 godina prije Krista. Suza je mogla biti Uručka kolonija. Ubrzo nakon što je Suza po prvi put naseljena prije 6000 godina, njeni stanovnici podigli su hram na monumentalnoj platformi koja je bila uzdignuta u odnosu na ravni okolni krajolik. Izuzetna priroda nalazišta još je uvijek prepoznatljiva i danas u umjetnosti keramičkih posuda koje su postavljene kao prinosi u tisuću ili više grobova u blizini podnožja platforme hrama. Gotovo dvije tisuće lonaca izdvojene su iz grobova; većina od njih sada se nalazi u Luvru.

Elam

 Elamitski pečatiElam je jedna od najstarijih poznatih civilizacija. Ova drevna pred-iranska civilizacija imala je središte na krajnjem zapadu i jugozapadu modernog Irana, protežući se od nizina pokrajina Huzistan i Ilam kao i manjeg dijela južnog Iraka. Elamitske države bile su među vodećim političkim snagama Starog Bliskog Istoka. Kultura mu je igrala važnu ulogu u Perzijskom Carstvu, pogotovo u doba ahemendiske dinastije koja ga je naslijedila, a elamski jezik zadržao se u službenoj upotrebi na perzijskom kraljevskom dvoru. Elamitska umjetnost dijeli mnoge zajedničke karakteristike sa umjetnosti susjedne Mezopotamije, iako je često manje sofisticirana. Pronađeni su cilindrični pečati, male figurice poštovaoca, bogova i životinja, plitki reljefi, te neke velike statue vladara. Postoji i mali broj vrlo finih zlatnih posuda sa reljefnim figurama.

Luristanska bronca

Luristanska broncaLuristanska bronca su mali lijevani predmeti ukrašeni brončanim skulpturama iz starijeg željeznog doba koji su pronađeni u velikom broju u Luristanu i Kermanšahu u zapadno-središnjem Iranu. Oni uključuju veliki broj ornamenata, alata, oružja, konjske opreme te manji broj posuda, uključujući situle (posude u obliku kante) i oni pronađeni u evidentiranim iskopavanjima općenito su se nalazili u grobovima. Bronca ima tendenciju biti ravna i koristi ažur kao metalni radovi Skitske umjetnosti. Predstavlja umjetnost nomadskih i transhumantnih ljudi čija sva imovina je morala biti lagana i prenosiva, a potrebni objekti poput oružja, koplja (moguće za šatore), opreme za konje, igle, šalice i mali elementi visoko su uređeni po svojim malim površinama. Prikazi životinja su česti, osobito koza ili ovaca s velikim rogovima, a oblici i stilovi su osebujni i inventivni. "Majstor životinja", motiv koji prikazuje čovjeka pozicioniranog između što drži dvije suočene životinje je čest, ali obično visoko stiliziran.

Ahemenidi

Ahemenidski grifin, PerzepolisAhemenidi su iranska vladarska dinastija koja je vladala Perzijom od 7. stoljeća do 4. stoljeća pr. Kr. Njihovo Ahemenidsko Carstvo protezalo se na 10.7 milijuna km²; od Libije na zapadu do Indije na istoku, te od Etiopije na jugu do današnjeg Kazahstana na sjeveru. To ga čini najvećom državom u povijesti antike, a vjerojatno najmoćnijom i najbogatijom zemljom u odnosu na ostatak svijeta ikad. Ahemenidska umjetnost uključuje Friz reljefe, metalne radove, dekoraciju palača, glazirane cigle, fino obrtništvo (zidarstvo, stolariju, itd), i vrtlarstvo. Većina sačuvanih predmeta dvorske umjetnosti su monumentalne skulpture, iznad svega reljefi, perzijski kapiteli stubova i druge skulpture Persepolisa. Iako su Perzijanci uzeli umjetnike, s njihovim stilovima i tehnikama, iz svih krajeva njihovog carstva, oni nisu samo jednostavno proizvodili kombinaciju stilova, već sintezu novog jedinstvenog Perzijskog stila. U biti Kir Veliki imao je veliku drevnu iransku baštinu iza sebe; bogati Ahemenidski zlatni radovi, čije inkripcije ukazuju da su bile specijalnost Medijaca, bili su na primjer u tradiciji ranijih lokaliteta.

Kameni reljefi

Kameni reljef trijumf Šapura IVeliki klesani kameni reljefi, obično smješteni visoko pokraj ceste, a blizu izvora vode, česti su medij Perzijske umjetnosti, uglavnom korišten da bi slavio kralja i proglasio Perzijsku kontrolu nad teritorijem. Započinje s lulubskim i elamitskim kamenim reljefima, kao što su oni kod Kul-e Faraha i Eškaft-e Salmana na jugozapadu Irana, i nastavlja se pod Asircima. Behistunski reljef i inkripcije, napravljeni oko 500 godina prije Krista za Dariusa Velikog, daleko je većeg razmjera, te odražava i nagoviješta moć Ahemenidskog carstva.

Behistunski reljef je neobičan po tome što ima veliki i važan natpis, koji kao i egipatski kamen iz Rozete ponavlja svoj tekst na tri različita jezika, ovdje svi pisani klinastim pismom: staroperzijski, elamitski i babilonski (kasniji oblik akadskog). Ovo je značajno za kasnije razumijevanje ovih jezika.

Nakš-e Rustam je nekropola Ahemenidske dinastije sa četiri velike grobnice isklesane visoko u stijeni. Nalazi se 7 km sjeverozapadno od Perzepolisa, u provinciji Fars. Najstariji reljef kod Nakš-e Rustama datira iz 1000 g. pr. Kr. i teško je oštećen, a prikazuje čovjeka s nejasnom krunom ili kapom što vjerojatno potječe iz elamskog doba. Nalazište je ime dobilo prema njemu, budući da lokalno stanovništvo vjeruje kako reljef prikazuje mitološkog heroja Rustama. Četiri grobnice ahemenidskih kraljeva isklesane su na okomitim liticama planine, na priličnoj visini od razine tla. Prema obliku fasade grobnica lokalno su poznate pod nazivom „perzijski križevi“. Ulaz u grobnice je na središtu križa i vodi u malu komoru gdje se nalazi sarkofag. Vodoravna greda sa stupovima na pročelju svake fasade smatra se preslikom ulaza u palače Perzepolisa. Prema drevnim zapisima, jedna od grobnica svakako pripada Dariju I. Velikom, dok se za ostale tri smatra kako pripadaju Kserksu I., Artakserksu I. i Dariju II. Na lokalitetu postoji i peta, nezavršena grobnica, za koju se predpostavlja kako pripada Artakserksu III., ili vjerojatnije Dariju III., posljednjem kralju ahemenidske dinastije. Nakon Aleksandrovog pohoda na Perzijsko Carstvo grobnice su opljačkane.

Puno ispod grobnica, blizu tla, nalaze se kameni reljefi s velikim figurama Sasanidskih kraljeva, od kojih se neki susreću s bogovima, a drugi su prikazani u borbi. Najpoznatiji pokazuje Sasanidskog kralja Šapura I. na konju, s rimskim carem Valerijanom koji se klanja u podnesku, a Filip Arapin (raniji car koji je dao Šapuru počast) drži Šapurovog konja, dok mrtvi car Gordijski III, ubijen u borbi leži ispod njega. To podsjeća na bitku u Edesi, kada je Valerijan postao jedini rimski car koji je postao ratni zarobljenik, što je ostalo trajno poniženje za Rimljane. Osim trijumfa Šapura I. reljefi prikazuju: investituru Ardašira I., veliki reljef Bahrama II., dva konjička reljefa Bahrama II., investituru Narseha, konjički reljef Hormizda II., te oštećeni reljef Šapura II.

Parti

Brončani partski kip, Nacionalni muzej, TeheranPartsko Carstvo je naziv za antičku iransku državu čiji su se vladari smatrali nasljednici drevnog Ahemenidskog Perzijskog Carstva. Partska umjetnost bila je mješavina iranske i helenističke umjetnosti. Partski lokaliteti često su previđeni u istraživanjima, a partski slojevi se teško razlikuju od onih oko njih. Istraživanje i stanje znanja o partskoj umjetnosti je, dakle, još uvijek vrlo neujednačeno; datiranje je teško, a najvažniji ostaci dolaze iz ruba carstva, kao kod Hatre u modernom Iraku, koja je proizvela najveću količinu dosad iskopane partske skulpture. Čak i nakon razdoblja partske dinastije u okolnim područjima umjetnost se nastavlja još neko vrijeme. Čak i u narativnim prikazima akteri ne gledaju u predmet svog djelovanja, već se odnose prema gledatelju. To su osobine koje predviđaju umjetnost srednjovjekovne Europe i Bizanta. Velika se pažnja posvećuje detaljima odjeće, koja je u punoj dužini figure prikazana ukrašena raskošnim dizajnom, vjerojatno vezenim. U arhitekturi, uzorci u gipsu bili su vrlo popularni, gotovo svi su izgubljeni.

Sasanidi

Sasanidska glazirana keramika, Nacionalni muzej, Teheran Sasanidska umjetnost nastala je pod sasanidskim perzijskim carstvom koje je vladalo od 3. do 7. stoljeća poslije Krista, prije nego što je završeno muslimansko osvajanje Perzije. 224 g., posljednjeg partskog kralja porazio je Ardašir I. Nastala Sasanidska dinastija trajala je četiri stotine godina, vladajući prostorom modernog Irana, Iraka, te više teritorija na istoku i sjeveru modernog Irana. S vremena na vrijeme Levant, velik dio Anatolije i dijelovi Egipta i Arabije bili su pod njihovom kontrolom. Počelo je novo doba u Iranu i Mezopotamiji, koje je u mnogočemu bilo izgrađeno na Ahemenidskoj tradiciji, uključujući umjetnost tog razdoblja. Ipak, bilo je i drugih utjecaja na umjetnost razdoblja koja su stigla čak iz Kine i Sredozemlja. Preživjela umjetnost Sasanida najbolje se vidi u svojoj arhitekturi, reljefimaa i metalu, a tu su i neke preživjele slike od onoga što je očito bila raširena proizvodnja. Kameni reljefi su vjerojatno uvelike nadmašeni interijerima u gipsu, od kojih su preživjeli samo fragmenti. Samostojeće skulpture u odnosu na partsko razdoblje bile su manje popularne, ali kolosalni kip Šapura I. (240 - 272 g.) glavna je iznimka, isklesan od jednog stalagmita nastalog u pećini.

Preživjela Sasanidska umjetnost prikazuje dvorske i viteške scene, s velikom stilskom raskoši, odražavajući raskošan život i prikaz Sasanidskog dvora, kako je zabilježeno od strane bizantskih ambasadora. Slike vladara dominiraju mnogim preživjelim djelima, iako nijedan tako velik kao kolosalni kip Šapura I. Scene lova i bitaka uživale su posebnu popularnost, kao i lagano obučene plesačice i zabavljači. Prikazi su često raspoređeni poput grba, što je zauzvrat moglo imati snažan utjecaj na umjetnost u Europi i Aziji. Iako je partska umjetnost preferirala prednji pogled, narativni prikazi sasanidske umjetnosti često prikazuju figure u profilu ili pogledu na tri četvrtine. Frontalni pogledi se javljaju rjeđe.

Preživjele su brojne sasanidske srebrne posude, pogotovo prilično veliki tanjuri ili zdjele koje su služile za posluživanje hrane. One imaju visoko kvalitetne ugravirane ili reljefne ukrase dvorskog repertoara montiranih kraljevi ili junaka i prizorima lova, borbe i blagovanja, često djelomično pozlaćenih. Bokali, vjerojatno za vino, mogu imati reljefe plesačica. Oni su se izvozili u Kinu, a također i prema zapadu.

O Iranu

Karta Irana

Karta Irana
Populacija: 75 149 669 stanovnika (2011 g.)
Glavni grad: Teheran (8 088 287 stanovnika)
Ukupna površina: 1 648 195 km²
Kopnena površina: 1 636 000 km²
Vodena površina: 12 000 km²
Valuta: Iranski Rial (IRR)
Religija: Islam
Jezik: Perzijski





Iran (službeno: „Islamska Republika Iran“) je prostrana država smještena u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća površinu od 1 648 195 km². Na zapadu graniči s Irakom (1458 km) odnosno Turskom (499 km), na sjeveru s bivšim republikama Sovjetskog Saveza – Armenijom (35 km), Azerbejdžanom (611 km) i Turkmenistanom (992 km), dok se sjeverna (kaspijska) obala proteže 740 km. Njegovi istočni susjedi su Pakistan (909 km) i Afganistan (936 km), a na jugu izlazi na Omansko more (784 km), odnosno Perzijski zaljev (1259 km).

Teheran je glavni i najveći iranski grad, te političko, kulturno, trgovačko i industrijsko središte zemlje, dok osim Teherana vrijedi izdvojiti i velike gradove kao što su Isfahan, Mašhad, Tabriz, Rašt, Hamadan, Abadan, Širaz, Karadž, Kom, Kermanšah i Ahvaz. Zemlja je podijeljena na 31 provinciju.

Iran se nalazi u sklopu alpsko-himalajskog planinskog sustava i obuhvaća ogromnu središnju visoravan s nizom planinskih lanaca i ograničenih nizinskih krajeva.

Više od polovine iranskog teritorija su planine i visoravni, četvrtina je pod pustinjom i polupustinjom, dok je samo jedna četvrtina obradiva i može se koristiti za poljoprivredu. Oko 180 000 km² pokriveno je šumama, od čega su 55.5 % zapadne hrastove šume. Sjeverne šume, koje se graniče sa južnim dijelovima Kaspijskog mora, zauzimaju 19% teritorija (među njima su i hirkanijske džungle i prašume), a šume pistaccija na jugu i istoku zauzimaju dodatnih 13.3 %. Ostatak čine planinske šume Aras, kavirske i suptropske šume.

Klima je kontinentalna; ljeta su uglavnom vruća i suha, zime kišne i hladne, dok planinska područja na sjeveru i zapadu imaju suptropsku klimu. Temperatura i padaline variraju ovisno o visini, a vjetrovi donose visoki stupanj vlage iz Perzijskog zaljeva.

Sponzori

Sponzori

Hrvatsko-iransko društvo

IRANDUSTAN

Reg broj: 21011903 OiB: 98988983526 info(at)hid-irandustan.hr Predsjednik: Ebtehaj Navaey predsjednik(at)hid-irandustan.hr Dopredsjednik: Ivona Denk dopredsjednik(at)hid-irandustan.hr Tajnik: Mohammad Fateh tajnik(at)hid-irandustan.hr Blagajnik: Motalleb Miri blagajnik(at)hid-irandustan.hr Webmaster: Hrvoje Kunovićwebmaster(at)hid-irandustan.hr

HIR-Irandustan © 2016 - . Sva prava pridržana.
Dizajn:Hrvoje Kunović