Detalji

Kategorija: O Iranu

Objavljeno: Utorak, 05 Travanj 2016 06:53

Hitovi: 4111

Lončarstvo

Ovaj zanat od posebne je važnosti među arheolozima, jer nas vrlo mali komadići očigledno bezvrijedne lončarije dovode do razumijevanja i daju nam sliku vremena i života ljudi tog vremena. Umjetnost glinenih artefakata u Iranu živjela je od rođenja civilizacije do sadašnjih dana i prošla je mnoge promjene. Prema profesoru Ghirshmanu, prije deset tisuća godina, Bahtijari planine, na zapadu Irana, bile su naseljene lovcima koji su također izrađivali keramiku. Teorija koju zagovara većina arheologa uzimajući u obzir Iran je da je podrijetlo keramike vrijedno pažnje. Prema profesoru Popeu u "Pregledu iranske umjetnosti", novije dobiveni dokazi snažno podupiru i dokazuju teoriju iz posljednjih godina da je agrikultura i možda povezani zanati, osobito lončarstvo i tkanje, nastala na iranskom platou.

Sa razvojem lončarskih tehnika u starinskim naseljima, rani naseljenici ubrzo su shvatili različite načine korištenja keramike za svoje potrebe. Glina je najznačajniji trag koji je ostao od tih ranih zajednica. Različite faze civilizacije na iranskom platou posebno su bile označene i nazvane prema specifičnim karakteristikama tih komadića keramike: sjeverna civilizacija prema sivoj keramici, zapadna prema kožnatoj keramici i elamitska civilizacija po keramici s uzorkom. U početku, je unutarnja površina posuda bila ukrašavana, a kasnije je počelo ukrašavanje vanjske površine keramike s uzorkom. Te posude uglavnom uključuju zdjele, ritone, krigle i posude koje nalikuju životinjskim figurama. Pronalazak lončarskog kola u 4. mileniju pr. Kr. u Iranu bio je golemi napredak u tom zanatu. Iskopani artefakti iz Sialka i naselja južno od Suze, Čogamiš i Teli Bakun u Perzepolisu izrađeni su na lončarskom kolu. U međuvremenu razvoj se također dogodio i u dizajnu i uzorcima: u početku posude su ukrašene geometrijskim dizajnom dok su ih kasnije zamijenili životinjski motivi. Slijedeće, umjetnici su ustanovili da su posude odlične za izražavanje njihovih uvjerenja, okoline i načina života, ukrašavali su ih sa religijskim, etičkim i umjetničkim motivima. Naši pronalasci na brdu Sialk, brdu Hesar, brdu Gijan, Nahavandu i ostalim arhaičnim brdima pokazuju da od 5 milenija pr. Kr. stanovnici tog područja izrađuju dekorativnu keramiku. Umjetnici pretpovjesne iranske keramike bojali su posude kao da čitaju poeziju. Umjetnik–lončar, koristeći jednostavne vizualne elemente, prikazuje predmete, životinje i ljude. Na primjer, usporedne valovite linije unutar kruga i ovala predstavljaju vodu, trokut planinu, a kvadrat podijeljen okomitim i vodoravnim linijama uokviren valovitim linijama vjerojatno predstavlja polje. Životinje oslikavane na posudama uključuju najčešće koze, ovnove, jelene, krave, ptice, itsl. Za razliku od pećinskih slikarija, međutim, ovdje nije važno realistično predstavljanje životinja i umjetnik koristi preuveličavanje i apstrakciju. To je zbog toga što je ovdje važan dekorativni aspekt oslikavanja. Lončar namjerno mijenja prirodni oblik sa apstraktnim kako bi dosegao dekorativnu svrhu.

Tijelo keramike, u ovom razdoblju, postaje fino i svijetlo. Ovaj stadij je manje–više postignut u svim arhaičnim naseljima. Ovo, možemo raspravljati, u najvećoj mjeri ovisi o stupnju civilizacije. Na primjer, gruba keramika debelih stijenki pripada vremenu kada su kuće građene od glinenih zidova, dok fina keramika tankih stijenki dolazi uz opeku od blata ili ciglenih kuća.

Postoje neke posude od terakote uz ahemenidske nalaze koje su potpuno modelirane na zlatne kipove, najčešće lavove ili su bile izrađene samo od terakote, no najčešće se radi o bogato ukrašenim posudama izrađenim od plemenitih kovina poput zlata ili srebra. Takva keramika zove se Riton. Riton je drevna posuda za čuvanje tekućina namjenjenih za piće. Prvotni ritoni datiraju iz antičkog Perzijskog Carstva, a njihova upotreba se u 5. stoljeću pr. Kr. proširila i na Grčku, gdje su umjetnici kopirali i oponašali perzijske rukotvorine.

Partsko doba pokazuje pad u proizvodnji keramike, jer su zlatne i srebrne posude privlačile više pažnje. Karakteristike keramike tog razdoblja korištenje je glazure. Boje variraju od svijetlo zelene do nebesko modre. Predmeti ostali iz tog razdoblja uključuju kace za skladištenje hrane, lijesove od terakote sa ljudskim motivima, posude nalik vazama i glazirane boce.

U Sasanidsko doba, iako su umjetnost, zanati i arhitektura procvjetali, lončarija nije mnogo napredovala. Možda su neki jednostavni uzorci na posudama od terakote kasnije korišteni kao model za posude barbizon uzorka u islamskom razdoblju.

Postojalo je nekoliko škola i tehnika lončarstva. Od škola spomenimo snažnu horasansku školu iz kasnijeg razdoblja 9. stoljeća i centralne škole 12-tog i 13-tog stoljeća, a od tehnika Amol, Garus, Ag Kand, Soltan-Abad, Kubači, Mina (sedam boja) i Zarinfam (zlatna nijansa).

Lončarstvo danas

Mand u Gonbadu, Laledžin u pokrajini Hamadan, Mejbod u pokrajini Jazd, u pokrajini Isfahan, Zonuz u pokrajini Istočni Azarbajdžan, Kalpurgan u pokrajini Sistan i Beludžistan, Džujbar u pokrajini Mazandaran i Siahkal u pokrajini Gilan, čine, danas, neke od glavnih proizvodnih centara ručno izrađene keramike u Iranu.

Arabeske, cvjetni uzorci, flora, fauna, i kataj dizajn obojani i urezani natpisi u Tult, Našk i Kufi skriptama, uz primjenu polikromatskih, bijelih, emajliranih, tirkiznih i ružičastih glazura, kao i podglazura i nadglazura, donijela su veliku slavu iranskoj keramici u svijetu.

• Sljedeće