Tu ste: O nama Tko je tko? Uncategorised
Donacije

Staklarstvo

Staklarstvo1Ljudi na iranskom platou uvijek su pokazivali svoje vještine u rezanju i graviranju stakla, umjetnosti staklarstva koju u Iranu zovu Šiše-kari. Arheolozi, međutim, nisu do sada pronašli ni jedan lokalitet koji bi ukazivao da se tamo nalazila staklarska proizvodnja. Zbog toga je slika razvoja staklarstva u Iranu nepotpuna. Najraniji stakleni predmeti u Iranu mogu se pripisati Elamitima. Iskapanja u Čoga Zanbilu otkrila su velik broj staklenih cijevi koje su bile položene usporedno vodoravno u prozorske okvire. Uz to, pronađeni su dijelovi staklene glazure korišteni za okoravanje pločica i zemljanih perli, od kojih su neke izrađene od staklene glazure. Zemljane perle, glazirane pločice i staklene perle iskopane na takvim arhaičnim mjestima poput Suze, Zivija i Hasanlua pokazuju da se izrada takvih predmeta nastavila i u ahemenidskom razdoblju.

Početkom ahemenidskog razdoblja započeo je razvojni stupanj u izradi staklenih predmeta u smislu dizajna i uzoraka. Očigledno, partsko razdoblje je razdoblje stagnacije za staklarske umjetnike, zbog ratova između Parta i Seleukida; ipak je nastavljeno kako razumijemo iz staklenih posuda pronađenih na arhaičnim partskim lokalitetima, posebno Nise, prvog partskog glavnog grada. Sasanidsko doba može se smatrati vrhuncem staklarske umjetnosti prije islama. Iskapanja velikog broja staklenih predmeta u različitim oblicima i za različite svrhe sa arhaičnih lokaliteta potvrđuju ove tvrdnje. Glavni tip dekoracije za staklene posude ovog razdoblja bilo je rezati ih u različite uzorke osobito u obliku saća koji su se često koristili na polukuglastim peharima i drugim posudama. Najzanimljiviji predmeti među sasanidskim staklom koji se mogu naći od sjeverozapada do jugozapada Irana su oni dekorirani na kotaču za rezanje. Sa dubljim rezovima u odnosu na rimsko staklo, Sasanidski stakleni predmeti su privlačniji i poznatiji. U Sasanidskom carstvu bilo je više centara za izradu stakla poput južne Mezopotamije, Ktezifonta, pokrajine Gilan, zapadnog Alborza, Suze i Reja. U ranim islamskim stoljećima sasanidska tehnika je nastavljena i postepeno stopljena sa islamskim motivima i uzorcima. Koristili su dvije tehnike puhanja, slobodnu za tanje predmete i kalupljenu za deblje predmete. Deblje su kao i u sasanidsko doba rezbarili, dok su se tanje rezbarile površinskim linijama sa cvjetnim motivima, geometrijskim uzorcima, te čak i životinjskim uzorcima i inkripcijama.

Staklarstvo tijekom Srednjeg vijeka

Staklarstvo2U ranom post-islamskom razdoblju, nije bilo naglih promjena u proizvodnji stakla u Iranu. S vremena na vrijeme,napravljeni su neki funkcionalni radovi od zelenog nečistog stakla. Malo po malo, razvili su se i varirali oblici do doba Seldžuka kad su neki zajednički proizvodni procesi potpuno napušteni.

Puhanje u kalupima postala je gotovo dominantna tehnika za proizvodnju većine stakla. Postojale su tri jednostavne metode koje su se koristile u izradi stakla od kojih je graviranje na kotaču bilo najvažnije provodi s umjetničkog gledišta.

Zatim, početkom Abasidskog doba, u graviranju stakla nastale su tri slične, ali različite tehničke metode: 1) graviranje za oblikovanje reljefnih uzoraka; 2) izravno rezanje na reljefnim uzorcima, i 3) kombinacija ove dvije metode.

Dekoracije su bile ovalni uzorci i reljefna dugmad izrađena uglavnom na bocama, posudama, bokalima i posebice bočicama za parfeme. Ponekad, je također korištena srebrna smjesa za mrlje žute boje na staklu u Egiptu, Damasku i Iranu.

Staklarstvo danas

Iran je jedna od rijetkih zemalja u svijetu s naprednom industrijom za puhanje stakla, koja ima 4000 godina tradicije iza sebe. U današnje vrijeme, staklo se proizvodi uglavnom u Teheranu, Majmandu u pokrajini Fars i Tezendže, selu u središnjem Iranu.

Nouruz

NouruzNouruz (novi dan) je iranski tradicionalni blagdan Nove godine kojega slave svi iranski narodi, ali i drugi narodi usko vezani uz iransku kulturu. Nouruz označava prvi dan proljeća i početak godine prema iranskom, solarnom kalendaru. Počinje proljetnom ravnodnevicom (ekvinocijem) koja je najčešće 21. ožujka, odnosno dan ranije ili kasnije, ovisno o točki promatranja. Obilježavanje Nouruza datira prije islamskog razdoblja, a korjene vuče iz doba antičkog Irana. Trenutak kada Sunce ekliptički presijeca nebeski ekvator precizno se izračunava svake godine. Od ahemenidskog doba službeno je počinjao danom kada je Sunce napuštalo zodijak Ribe, odnosno kada je ulazilo u zodijak Ovna, što je označavalo ravnodnevicu ili ekvinocij. Nouruz je promidžba vrijednosti mira i solidarnosti između generacija i unutar obitelji, ali i pomirdbe i vrijednosti susjedstva, te tako pridonosi kulturalnoj raznolikosti između različitih naroda i zajednica. Zbog toga je Nouruz upisan na UNESCO-v Popis nematerijalne svjetske baštine.

Kraljevi iz dinastije Ahemenida su Nouruz svečano proslavljali na dvoru u Perzepolisu. Sačuvani pisani dokumenti pokazuju da je tih dana vladar primao delegacije raznih naroda i oblačio svečanu, nacionalnu odjeću i primao poklone, a da je slavlje priređivano u svečanom dijelu dvorca koji se zove Apadana. Prema predaji, tog dana kralj se s prvim sunčevim zrakama pojavljivao odjeven u novu, svečanu, za tu priliku posebno ukrašenu odoru. Za njim je dolazio prvosvećenik, noseći sa sobom relikvije (zlatni pehar, prsten, kovani novac, mač, luk i strijelu, mastilo, guščje pero) i izgovarao molitve, a onda bi stizali najviši dvorjani i službenici kraljevstva i kralja darivali poklonima. Kralj je dragocjenosti povjeravao rizničaru i okupljenoj svjetini dijelio izdašne poklone. Dvadeset pet dana prije dolaska Nove godine na posebnom mjestu u dvoru podizana je kolonada s 12 stupova na kojima je zasađivano dvanaest različitih vrsta bilja i žitarica. Novoizrasli zasad je vađen šestog dana praznika i posipan po podu dvora i tako ostajao do 16. farvardina. Uoči Nove godine bio je običaj da se zapali vatra; drevni Perzijanci su poštovali vatru, vjerovalo se da ona ima moć pročišćavanja. Ova tradicija se zadržala do danas. Međutim, glavna i najznačajnija novogodišnja tradicija bio je obred sađenja i njegovanja mladica (sabze), raznih žitarica i mahunastih biljaka u plitkom posuđu ili zdjeli.

Običaji Nove godine

Kao što proljeće svijet pretvara u raznobojnu livadu, tako i novogodišnji proljetni običaji pozivaju na radost i veselje. Običaji Nouruza, koji se već tisućama godina prenose s koljena na koljeno, mijenjali su se istovremeno s promjenom načina života i u skladu sa suvremenom tehnologijom. Esfand je mjesec u kojem počinje sjetva, a iranske obitelji u ovom mjesecu u lonce sade sjeme pšenice kao simbol nadanja u blagorodnost dolazeće godine. Ovaj običaj se poštuje stoljećima i odražava iskonsko vjerovanje da je pšenica simbol blagorodnosti. Tih dana ljudi se se okupljali na gradskim trgovima i uz pjesmu i veselje veličali Uzvišenog Stvoritelja, čupali plodove zasađenih biljaka i odnosili ih na sve strane, moleći tako Boga da im podari rodnu godinu. Tijekom posljednje noći u godini, Iranci jedu rižu s povrćem i ribom, u svim domovima postavlja se takozvana sofra haft sin (stol sedam s). Ukućani obučeni u novu odjeću sjede za stolom, a glava obitelji izgovara novogodišnju molitvu: O, Bože, koji upravljaš našim dušama i srcima, koji pokrećeš dan i noć, upravljaš našim životima, pomozi da nam život bude bolji. Onog trenutka kada topovske salve označe početak Nove godine, počinju međusobna čestitanja. Od početka godine pa u sljedećih 12 dana ne obavljaju se nikakvi poslovi; to je razdoblje slavlja i radosti. Tih dana Iranci se međusobno posjećuju i daruju. U ovom velikom i drevnom prazniku može se vidjeti mnogo običaja.

Veliko čišćenje

NouruzMjesec ili dva prije Nove godine Iranci počinju s generalnim spremanjem i čišćenjem svojih domova – boje zidove, peru tepihe i zavjese, čiste svaki ugao i ulicu. Ovaj posao obavljaju svi zajedno, i muškarci i žene, mladi i stari. Također kupuju novu odjeću, hranu i poslastice i na taj se način spremaju za proslavu velikog praznika. Veliko spremanje i čišćenje je tradicija iz predislamskog razdoblja. Njime se živi nastoje odužiti preminulima i steći naklonost predaka. Zato je veliko proljetno čišćenje više od običnog čišćenja i pospremanja – kuće se moraju očistiti i okupati, kao što se ljudsko tijelo pere i čisti i potom oblači novu odjeću. Pred Novu godinu također se uređuju i gradski prostori; čiste se parkovi, ulice, trgovi i druga prometna mjesta.

Novogodišnji stol

NouruzSedam s ili haft sin je naziv za simboličan stol koji se priprema za Novu godinu. On se u svakoj obitelji postavlja jedan sat prije dolaska Nove godine gdje ostaje tijekom trinaest prazničnih dana. On se sastoji od sedam predmeta koji počinju na slovo s, od kojih svaki nosi određenu simboliku:
sabze (novogodišnje zelenilo - klice pšenice, ječma ili leće posađene u posudu) je simbol plodnosti, sreće i ponovnog rođenja;
sib (jabuka) simbol je zdravlja i ljepote;
samanu (vrsta halve koja se radi od kuhanog proklijalog zrnja žita) simbol je obilja;
sir (češnjak) simbol je medicine;
serke (ocat) je simbol starosti i strpljenja;
sended (plod divlje masline) je simbol ljubavi;
somak je začin koji se dobiva mljevenjem suhih listova istoimene biljke, a simbolizira boju sunca u zoru.

Iako tradicionalno pogrešno, Sin koji nedostaje može se zamijeniti sa drugim predmetom koji počinje na slovo s, npr. sonbol, mirisni cvijet zumbul (simbolizira dolazak proljeća) ili sekeh, kovanice (simboliziraju prosperitet i bogatstvo). Ostali ne-s predmeti povijesnog, kulturnog ili nacionalnog patriotskog značaja na novogodišnjem stolu mogu uključivati:
- tradicionalne iranske slastice kao što su baklava, tut (murva), Nan-nohodči (slanutak);
- sušene orahe i voće, bobičasto voće i grožđice, pod nazivom "Adžil";
- med (simbol zdravlja i krepkosti tijela);
- zapaljene svijeće (simbol prosvjetljenja i sreće, te dugog života);
- ogledalo (simbol samorefleksije i samokritičnosti, pravde, istinitosti i jasnoće);
- obojana jaja (pisanice), po jedan za svakog člana obitelji (simbol plodnosti);
- zdjelu sa zlatnim ribicama (simbol života, te znaka Ribe koje Sunce napušta; riba je ujedno i čista i dozvoljena hrana);
- kristalnu zdjelu vode s jednom narančom u njoj (simbol Zemlje koja lebdi u prostoru);
- ružinu vodu zbog njenih čarobnih moći čišćenja;
- nacionalne boje (zelenu -bijelu i crvenu) zbog patriotske baštine;
- knjigu/e Šahnamu, Hafizov Divan, Avestu, Hajamove katrene i/ili Kur'an

Broj 7 u Iranu je sveti broj, a novogodišnji stol se postavlja u čast sedam amšaspanda, anđela pomagača Ahura Mazde. Običaj je da se pisanica u trenutku nastupa Nove godine zavrti na ogledalu i tako se dočara kruženje Zemlje i protok godine. Predmeti koji se nalaze na novogodišnjem svečanom stolu simboliziraju Božje darivanje i milost. Na taj način novogodišnji svečani stol usmjerava čovjekovu pažnju na pozitivne stvari i Božje blagodati. Čovjek ovim postupkom želi ukazati na svoju okolinu, sredinu, osobno zdravlje i na prirodne vrijednosti.

Novogodišnje zelenilo (sabze)

NouruzMU svakoj iranskoj obitelji, 10 do 15 dana prije dolaska Nove godine, u posudu se stavlja malo zrnja pšenice, ječma, leće ili kukuruza da bi proklijalo i zazelenilo. Kada sjemenje proklija, stavlja se na svečani novogodišnji stol. Trinaestog dana Nove godine isklijala pšenica, prema drevnom običaju, odnosi se u prirodu gde Iranci odlaze obiteljski, i tamo se pušta u potoke i rijeke, odnosno vodu koja teče i time vraća prirodi. Zelenilo je simbol plodnosti i sreće u zemljoradničkom životu. Na pojedinim stolovima se nađe više vrsta ovog zelenila koje se postavlja u čast triju glavnih načela zoroastrijanske vjere: humat (pravedna misao), hukhta (pravedna riječ) i hvarš (pravedno djelo).

Preskakanje vatre (čaharšanbe-je suri)

NouruzPosljednje srijede u godini po cijelom Iranu se pale vatre. U svakoj ulici i uglu ljudi zapale sedam vatri i onda ih preskaču vjerujući da se tako odstranjuje svo zlo i ružne stvari od prošle godine. Vatra je u drevnom Iranu bila simbol Božje svjetlosti; smatrali su da ona čisti svijet od svih zala. Dok preskaču vatru, izgovaraju riječi: "Moja žuta boja je tvoja, a tvoje crvenilo je moje."; žuta boja je simbol bolesti i nesreće, a crvena zdravlja i radosti. Zatim se svi zajedno mole za zdravlje i sreću. Vatra se ne gasi dok sasvim ne izgori i ne postane pepeo, koji se onda sakupi i raznese na vjetru. Ukućani pitaju onoga koji je raznio pepeo: "Odakle dolaziš?", on odgovara: "Sa svadbe.", "Što si nam donio?", ukućani opet pitaju, a on kaže: "Zdravlje." Plamenovi vatre predstavljaju Sunce. Izazivanjem sunca na zalasku da snažnije sjaji i natječe se s vatrom, oni kao da ga požuruju da što prije odbaci svoju zimsku lijenost. Kada se vatra stiša, uz povike: "Dard va bala (Bol i nesreća)!" s krovova kuća se baca zemljano posuđe, vaze napunjene vodom i drugi predmeti. Srijeda je tradicionalno smatrana za zlokoban dan, i na ovaj način nesreća se simbolično odvraća i tjera od kuće.

Hadži Firuz

NouruzNekoliko dana prije Nove godine jedna osoba na sebe navlači smiješnu crvenu ili šarenu odjeću i visoku kapu, pepelom oboji lice, vrat i ruke i onda obilazi ulice i uglove svirajući daire i pjevajući šaljive pjesme. Njeno ime je Hadži Firuz ili Amu Nouruz (nešto kao Djed Mraz ili Djed Božićnjak na Zapadu). Hadži Firuz obavještava ljude o dolasku Nove godine i za to dobija muštuluk (nagradu za objavu dobre vijesti). On je također i simbol kojim se odaje počast božanstvu biljnog svijeta. Naime, prema iranskoj mitologiji, od krvi velikog iranskog junaka Sijavuša (u prijevodu vlasnik crnog konja,) koja se izlila na zemlju, nastale su sve biljke. U Avesti se također spominje običaj bojanja lica pepelom kao znak poštovanja Sijavuša. Neki smatraju da je lik Hadži Firuza preuzet iz novogodišnje tradicije iz sasanidskog razdoblja, kada su crni robovi, obučeni u živopisnu odjeću i našminkani, igrom i pjesmom zabavljali svjetinu. Njegove pjesme, potpuno u duhu tradicije, kratke su popijevke koje se ponavljaju:

Hadži Firuz, u godini je jedan dan, jedan dan,
svi to znaju, znam i ja, znam i ja,
Nova godina, u godini je jedan dan, jedan dan.

Glasonoša

Jedan od starih običaja koji se i danas prakticira u Iranu vezan je za takozvanog glasonošu koji svojom pjesmom nagovještava dolazak proljeća i Nove godine. Glasonoše okupljeni u družine noruzhani započinju pjevanje dva tjedna prije praznika. Riječ je o vrlo staroj tradiciji koja se zadržala i u postislamskom razdoblju. Pjevači pjevaju ode Poslaniku islama i njegovoj obitelji, proljeću, ljubavi i godini koja se dočekuje s radosnom strepnjom i nadom u uspjeh. U okolini grada Ardabila još uvijek se mogu vidjeti glasonoše koje seljacima donose pjesme radosti, buđenja i nade, za koje bivaju nagrađeni kolačima. Ovaj običaj zadržao se u sjevernim pokrajinama, Gilanu i Mazandaranu.

Obilazak rodbine i prijatelja

Posjećivanje članova obitelji, šire obitelji i prijatelja je još jedan lijep običaj iranske Nove godine i sastavni dio novogodišnjeg rituala. Običaj nalaže da se prvo obiđu stariji članovi obitelji ili bolesni, ako ih ima, zatim prijatelji ili drugi članovi društva. Velik broj Iranaca s cvijećem u ruci odlazi u bolnicu i na taj način u srca bolesnika udahnjuje sreću i nadu u što brže ozdravljenje. Također se obilaze vjerski velikodostojnici i učeni ljudi. Običaj je da se djeci da po igračka Hadži Firuz, a često i novac. Svi ovi postupci – posjeti, rukovanje i ljubljenje, kako se vjerovalo, otklanjaju neprijateljstva i uvećavaju dobrotu i prijateljske osjećaje. Pokloni se također daju slugama i siromašnima. Po tradiciji, prvog dana Nove godine, po povratku iz džamije, obilaze se ožalošćeni iz kruga obitelji ili prijatelja da im se poželi dobro zdravlje. Islam je zasnovan na dobročinstvu, ljubavi, iskrenosti i pomaganju drugima. Njegovanje i čuvanje obiteljskih veza u časnom Kur’anu povezuje se s produžetkom životne dobi, dugovječnošću, izlijevanjem Božjih blagodati, dobivanjem oprosta i usavršavanjem čovjekovog morala.

Svetkovina vode

U drevnom Iranu je održavana svetkovina po imenu abpašan. Desetog dana mjeseca farvardina održavani su obredi tijekom kojih su svetkovani voda, kiša i padaline. Sađenje kućnog zelenila, čišćenje kuća i prskanje vodom na novogodišnji dan, sve to ukazuje na značaj vode i bilja u životu Iranaca. Paljenje vatri na krovovima kuća označava obraćanje dobrim dušama predaka i zavjetovanje njima da prizovu kišu. Ritual bacanja zelenila u vodu trinaestog dana Nove godine također ima korijen u vjerovanju da je voda izvor života.

Iranski kalendar

Iranski ili perzijski kalendar je solarni, a njegov nulti datum predstavlja iseljenje (hidžru) poslanika Muhammeda (622. g. prema gregorijanskom kalendaru). Kalendar sam po sebi ima nevjerojatno dugu tradiciju i star je preko 4000 godina, a vremenom je više puta reformiran zbog klimatskih, astronomskih i vjerskih razloga. U konačnici ga je definirao Omar Hajam prije osam stoljeća, a danas predstavlja najprecizniji kalendar u upotrebi. Iranska nova godina započinje 21. ožujka (prvim danom proljeća), a podijeljen je na dvanaest mjeseci čiji se nazivi poklapaju s imenima dvanaest anđela čuvara iz zoroastrijske vjere. Prvih šest mjeseci (farvardin, ordibehešt, hordad, tir, mordad i šahrivar) imaju po 31 dan, i odgovaraju periodu od 21. ožujka do 22. rujna, dok sljedećih pet mjeseci (mehr, aban, azar, dej i bahman) imaju po 30 dana. Dvanaesti mjesec esfand ima 29 dana, osim u prijestupnoj godini kada ima 30 dana. 2016. godina po gregorijanskom kalendaru odgovara 1394./1395. solarnoj godini po iranskom kalendaru. Hidžretsko i kršćansko računanje vremena je ravnomjerno zastupljeno u Iranu, dok standardni islamski kalendar koji se koristi u većini muslimanskih zemalja nije u upotrebi. Osim u Iranu, iranski kalendar službenim je još u Afganistanu.

Mjeseci

PerzijskiGregorijanskiaudio
Farvardin21 ožujak - 20 travanj
Ordibehešt21 travanj - 21 svibanj
Hordad22 svibanj - 21 lipanj
Tir22 lipanj - 22 srpanj
Mordad23 srpanj - 22 kolovoz
Šahrivar23 kolovoz - 22 rujan
Mehr23 rujan - 22 listopad
Aban23 listopad - 21 studeni
Azar22 studeni - 21 prosinac
Dej22 prosinac - 20 siječanj
Bahman21 siječanj - 19 veljače
Esfand20 veljače - 20 ožujak

Godišnja doba

PerzijskiHrvatskiaudio
Baharproljeće
Tabestanljeto
Paizjesen
Zemestanzima

Sizdah Bedar

Sizdah BedarPoslije dvanaest dana slavlja, radosti i međusobnih posjeta, trinaestog, zadnjeg dana Nouruza (ove godine 1.travnja), rano ujutro Iranci napuštaju svoje gradove. Ovaj praznik, poznatiji kao Sizdah Bedar (u slobodnijem prijevodu „izbaciti sve na 13. dan"), slavi se na otvorenom, najčešće uz obalu neke vode. Na krovu svakog automobila se nalazi novogodišnje zelenilo. U to vrijeme gradovi su sasvim pusti, a ljudi su u prirodi, na zelenim poljima kraj rijeka, gdje se zabavljaju, pjevaju i igraju, prskaju jedni druge vodom, a na grane drveća vezuju ljuljačke i sušeno voće. U podne, tu na travi, obitelji ručaju i pojedu ono što je ostalo od novogodišnjih slatkiša i suhog i sušenog voća. Djevojke, stasale za udaju, udalje se od svojih obitelji, sjednu na travu, na zemlju stave malo slatkiša, a travu iznad vežu u čvor kako bi što prije pronašle dragog i udale se i izgovaraju: Trinaestog dana dogodine, s mužem kod kuće, a djetetom u naručju. Krug sklada, prema drevnom iranskom vjerovanju, zatvara se s brojem 12, i da bi se izbjegao kaos 13. broja (nesretno) osuđenog na nesreću, odlazi se u prirodu, rasprema se sofra Haft Sin i proklijalo novogodišnje zelenilo baca u rijeku ili potok; priroda se vraća prirodi. Time se proslava Nouruza i službeno okončava.

Po zoroastrijskom kalendaru 13. dan Nouruza je „hrđav“ i nesretan dan zato što se tog dana zemlja nalazi između Sunca i Mjeseca i postoji mogućnost da se dogode loše stvari. Pravi cilj ovih radosnih dana je ponovno otkrivanje izvornog stanja čistoće i jednakosti. To su dani kada se obnavljaju odnosi s prijateljima i susjedima; ljudi se posjećuju ponizno i skrušeno. Sizdah bedar je dan kada se smanjuju razlike u društvu: svi zajedno uživaju u prirodi, jedni pored drugih.

Noć Jalda

JaldaŠab-e Jalda (noć Jalda) ili Šab-e Čeleh (noć četrdeset) iranski je festival koji se slavi na „najdužu i najtamniju noć u godini“, to jest, u noći zimskog solsticija na sjevernoj hemisferi. Ovisno o pomacima kalendara, Jalda se slavi na dan 20. ili 21. prosinca svake godine. S obzirom da je riječ jalda poprimila i značenje plodnosti, kao i zbog činjenice da nakon nje nastupa zimski period u kojem dani postaju sve duži, a noći sve kraće, Iranci su ovu noć stoljećima obilježavali na poseban način vjerujući da upravo ova noć rađa sunce. Zbog toga su, uostalom, deseti mjesec svoga solarnog kalendara nazvali dej u značenju dana, jer su vjerovali da se dan rađa nakon ove najduže noći u godini. Najduža i najtamnija noć u godini označava "noć kojom započinje četrdeset dana razdoblja tri mjeseca zime". Sveukupno postoje tri 40-dnevnih razdoblja, jedno u ljeto, a dva u zimi. Dva zimska su poznati kao "veliko Čeleh" razdoblje (40 punih dana), nakon čega slijedi "malo Čeleh" razdoblje (20 dana + 20 noći = 40 noći i dana). Šab-e Čeleh je noć otvaranja "velikog Čeleh" razdoblja, to je noć između posljednjeg dana jeseni i prvog dana zime.

Najduža i najtamnija noć u godini je vrijeme kada se prijatelji i obitelj okupljaju kako bi jeli, pili i čitali poeziju (naročito Hafeza) do poslije ponoći. Jede se voće i orašasti plodovi, šipak i lubenice su osobito značajne. Crvena boja u ovim plodovima simbolizira grimizne nijanse zore i sjaj života. Pjesme u Hafizovom „Divanu“, zbirci pjesama, koja se može naći na policama većine iranskih obitelji, pomiješane su s ljudskim životima i čitaju se ili recitiraju u raznim prigodama kao što je ova noć ili Nouruz.

U zoroastrijskoj tradiciji najduža i najmračnija noć u godini je posebno nepovoljan dan, a praksa što je danas poznata kao " Šab-e Čeleh/Jalda" izvorni je običaj čiji cilj je zaštititi ljude od zla (Daeva; hrv. div) tijekom te duge noći, u trenutku kada su smatrali da su zle sile Ahrimana (zoroastrijski „destruktivni duh“) na vrhuncu. Ljudi su upozoreni da ostanu budni veći dio noći, da ih ne zadesi, a oni bi se tada okupljali u sigurnosti grupe prijatelja i rodbine, dijelili posljednje preostale plodove ljeta i nalazili način da im duga noć zajedno prođe u dobrom društvu. Sljedećeg dana je tada bio dan slavlja, i (barem u 10. stoljeću, kao što je zapisao Al-Biruni), festival prvog dana Dej mjeseca bio je poznat kao Ḵoram-Ruz (radostan dan) ili Navad-Ruz (devedeset dana [ostalo do Nouruza]). Iako se vjerski značaj duge tamne noći izgubio, stara tradicija boravka u društvu prijatelja i obitelji do kasno zadržana je u iranskoj kulturi do današnjih dana.

Sponzori

Sponzori

Hrvatsko-iransko društvo

IRANDUSTAN

Reg broj: 21011903 OiB: 98988983526 info(at)hid-irandustan.hr Predsjednik: Ebtehaj Navaey predsjednik(at)hid-irandustan.hr Dopredsjednik: Ivona Denk dopredsjednik(at)hid-irandustan.hr Tajnik: Mohammad Fateh tajnik(at)hid-irandustan.hr Blagajnik: Motalleb Miri blagajnik(at)hid-irandustan.hr Webmaster: Hrvoje Kunovićwebmaster(at)hid-irandustan.hr

HIR-Irandustan © 2016 - . Sva prava pridržana.
Dizajn:Hrvoje Kunović